Južna Nizozemska, koja je ostala pod španjolskom, rimokatoličkom vlašću, odigrala je važnu ulogu u širenju barokne skulpture u sjevernoj Europi. Rimokatolička kontrareformacija zahtijevala je da umjetnici stvaraju slike i skulpture u crkvenom kontekstu koji bi govorili nepismenima, a ne dobro informiranima. Kontrareformacija je naglašavala određene točke vjerskog nauka, zbog čega je određeni crkveni namještaj, poput ispovjedaonice, dobio sve veću važnost. Ovaj razvoj događaja uzrokovao je nagli porast potražnje za religioznim skulpturama u južnoj Nizozemskoj.[17] Ključnu ulogu odigrao je briselski kipar François Duquesnoy koji je veći dio svoje karijere radio u Rimu. Njegov razrađeniji barokni stil bliži Berninijevom klasicizmu proširio se u južnoj Nizozemskoj preko njegova brata Jerômea Duquesnoya (II.) i drugih flamanskih umjetnika koji su studirali u njegovoj radionici u Rimu, poput Rombauta Pauwelsa i vjerojatno Artusa Quellinusa starijeg.[ 18][19]

Najistaknutiji kipar bio je Artus Quellinus Stariji, član obitelji slavnih kipara i slikara, te rođak i majstor drugog istaknutog flamanskog kipara, Artusa Quellinusa Mlađeg. Rođen u Antwerpenu, proveo je vrijeme u Rimu gdje se upoznao s lokalnom baroknom skulpturom i skulpturom svog sunarodnjaka Françoisa Duquesnoya. Po povratku u Antwerpen 1640. donio je sa sobom novu viziju uloge kipara. Kipar više nije trebao biti ornamentalist nego stvaratelj cjelovitog umjetničkog djela u kojem su arhitektonske komponente zamijenjene skulpturama. Crkveni namještaj postao je povod za stvaranje velikih kompozicija uklopljenih u interijer crkve.[4] Od 1650. nadalje, Quellinus je 15 godina radio na novoj gradskoj vijećnici Amsterdama zajedno s vodećim arhitektom Jacobom van Campenom. Sada nazvan Kraljevska palača na brani, ovaj građevinski projekt, a posebno mramorni ukrasi koje su on i njegova radionica proizveli, postali su primjer za druge zgrade u Amsterdamu. Tim kipara koji je Artus nadgledao tijekom rada na amsterdamskoj gradskoj vijećnici uključivao je mnoge kipare, uglavnom iz Flandrije, koji će postati vodeći kipari sami po sebi, poput njegovog rođaka Artusa Quellinusa II., Rombouta Verhulsta, Bartholomeusa Eggersa i Gabriëla Grupella i vjerojatno također i Grinling Gibbons. Oni će kasnije proširiti njegov barokni idiom u Republici Nizozemskoj, Njemačkoj i Engleskoj.[20][21] Drugi važan flamanski barokni kipar bio je Lucas Faydherbe (1617.-1697.) koji je bio iz Mechelena, drugog važnog središta barokne skulpture u južnoj Nizozemskoj. Usavršavao se u Antwerpenu u Rubensovoj radionici i odigrao je važnu ulogu u širenju visokobarokne skulpture u južnoj Nizozemskoj.[22]

Dok je južna Nizozemska svjedočila strmoglavom padu razine proizvodnje i ugleda svoje slikarske škole u drugoj polovici 17. stoljeća, skulptura je po važnosti zamijenila slikarstvo, pod poticajem domaće i međunarodne potražnje i masovne, visoke kvalitetan proizvod niza obiteljskih radionica u Antwerpenu. Konkretno, radionice Quellinusa, Jana i Robrechta Colyn de Nolea, Jana i Cornelisa van Milderta, Hubrechta i Norberta van den Eyndea, Petra I., Petra II. i Hendrika Fransa Verbrugghena, Willema i Willema Ignatiusa Kerricxa, Pietera Scheemaeckersa i Lodewijka Willemsensa proizvele su širok raspon skulptura uključujući crkveni namještaj, pogrebne spomenike i male skulpture izrađene od bjelokosti i izdržljivog drva kao što je šimšir.[17] Dok je Artus Quellinus Stariji predstavljao visoki barok, bujnija faza baroka koja se naziva kasni barok započela je od 1660-ih. Tijekom ove faze radovi su postali više teatralni, manifestirani kroz religiozno-ekstatične prikaze i raskošne, razmetljive dekoracije.